VOLIM NOGOMET stranica o ženskom nogometu

24 SATA  - 26. lipnja 2007.

Mlade Dinamovke prvakinje Hrvatske

Prvenstvo Hrvatske u nogometu za djevojke od 12 do 16 godina ove sezone igrano je prvi put. Titulu prvakinja države prve su ponijele nogometašice Dinamo Maksimira. Finalnu utakmicu igrale su prošle subote u Novoj Gradišci. Cure iz Maksimira pobijedile su Viktoriju iz Slavonskog Broda 3-0. Vikend prije Zagrepčanke su u polufinalu u Dugopolju kod Splita bile bolje od cura iz splitskog Marjana. U slavonskom polufinalu Viktorija je pobijedila Osijek.

GLAS SLAVONIJE     19.6.2007

POSLIJE TRI “SUŠNE”GODINE, NOGOMETAŠICE OSIJEKA OPET OSVOJILE DOSTRUKU KRUNU: NASLOV DRŽAVNIH PRVAKINJA I OSVAJAČICA KUPA HRVATSKE
Matkovićev projekt “zečice” realizirale i prije zacrtanog i obećanog roka!

OSIJEK - Koliko osječki dogradonačelnik Gordan Matković voli Industrijsku četvrt, dio grada u kojem je odrastao i proveo mladost, lako ćete prepoznati pogledate li što je u posljednje vrijeme taj kvart dobio. Pješaci će, dakako, ponajprije spomenuti - tramvaj do “Mačkamame”. No, Matković je i zaljubljenik u nogomet, devedestih godina prošlog stoljeća važio je za jednu od najdarovitijih osječkih “zviždaljki”, pa nikog nije iznenadilo što se, prije nepune dvije godine, uhvatio u koštac s doista nezahvalnom ulogom predsjednika Ženskog nogometnog kluba Osijek.

ISKORAK IZ PEPELA
Istina, klub s “Mačkamame” ima u svojoj kratkoj povijesti ('90) sjajnu seriju od ukupno 18 trofeja, deset titula prvakinja i osam pokala Kupa Hrvatske, ali je to razdoblje (1994. - 2003.) prekinuto prije tri sezone. Jačajući svoju, ali i koristeći vidljivo zapuštenu osječku ekipu, nogometašice Dinama Maksimir, od '04. do '06., triput zaredom lako i uvjerljivo osvajale su sve što se u Hrvatskoj moglo.
- Trebalo je hrabrosti pa, u situaciji kakvu smo zatekli u našem klubu, obećati povratak na puteve slave, kazat će Matković kad “baci pogled” na kraj ljeta Gospodnjega '05. - Oko 20 mjeseci sam na kormilu nove uprave ŽNK Osijek, u koju smo, prigodom primopredaje ovlasti, uvrstili i Zvonka Eraka i Stipu Kordića, iz prethodnog saziva. Tada smo se prihvatili svih izazova s velikim ambicijama, koje smo, bez lažne skromnosti, ostvarili i prije zacrtanog roka.
Vrlo je bitno ono što Matković posebice ističe:
- Pri našem dolasku stanje je u klubu bilo očajno, jer se postavljalo i pitanje podmirivanja računa za osnovne klupske režijske troškove, ali i moguće osipanje igračkog kadra. Vrijednost naše uprave jest u tome što smo uspjeli zadržati sve ono što je vrijedilo, kad je prijetila opasnost da ode i Iva Kušar, apsolutno najbolja nogometašica na ovim prostorima, te u ekspresnom roku dovesti igračice koje su se, kasnije, pokazale kao naš pun pogodak.

USPON U DVA DIJELA
Matkovićev je opis ostvarenja ambicioznih planova, također, vrlo je konkretan:
- Može se govoriti o zaslužnim ljudima u dva smjera. Govorimo, dakle, o onima koji su nosili struku, naš stručni stožer na čelu s apsolutno dokazanim i provjerenim trenerom Brankom Sabljakom, kojeg smo vratili u naš klub i koji je sa suradnicima Kazimirom Husićem i Brankom Perkovićem po pet puta tjedno okupljao djevojke na redovitim treninzima na “Mačkamami”. Naime, kvantiteta sati angažmana iznjedrila je i kvalitetu, prepoznatu u rezultatima na terenu. Druga je skupina ljudi okupljena u logistici, gdje su mi najbliži suradnici bili Miroslav Doležal, Miroslav Bodražić i Mladen Šarić, koji su 24 sata živjeli s klubom i ekipom.
Kad ste shvatili da ste na pravom putu?
- Svakako, prijelomna je bila proljetna utakmica u Zagrebu, gdje smo svladali sada već bivšeg prvaka Dinamo Maksimir (2:0, nap.a.), što je poslije onih jesenskih 2:1 na igralištu “Kraj Drave” pokazalo da smo na putu osvajanja trona. Stekli smo, tada, i kapitalnu prednost, ali je taj trijumf utjecao i na potpunu promjenu karaktera naše ekipe u cjelini, što se poslije vidjelo i u uvjerljivim pobjedama protiv neusporedivo slabijih suparnica, kad su naše djevojke (od)igrale uvijek maksimalno aktivno i borbeno. Ne podcjenjujući nikog i ne dovodeći u pitanje stečeno.

SKROMNA ULAGANJA
Ljubiteljima sporta, svakako, bit će zanimljivo pročitati s koliko je sredstava ostvaren Vaš plan?
- Iznos od oko 400 ili 500 tisuća kuna, za cijelu godinu, jednostavno nije za usporedbu s trošenjem sredstava u muškom nogometu, priča Matković, kojem su, kao osječkom dogradonačelniku, dostupni podatci o izdvajanjima iz proračuna Grada. - Naš je iznos, praktički, zanemariv u odnosu na nogometaše, ali i neke druge kolektivne sportove. Baš smo zato ponosni na ostvareno, došli smo do dvostruke krune, prvenstva i Kupa, s doista minimalnim sredstvima.
Na žalost, doslovce na kraju sezone, javnost baš nije sa simpatijama primila vijest o rastanku s trenerom Sabljakom?
- Kao predsjednik moram naglasiti da smo znali iskoristiti njegov nedvojben trenerski potencijal i iskustvo, dakle kvalitetu koja se (i iz prethodna njegova djelovanja u ŽNK) može izbrojiti naslovima prvaka i pokala Kupa Hrvatske koje je naš klub uzeo pod njegovim vođenjem. Sjećam se, međutim, kad smo pregovarali da se vrati, da je rekao kako će pokušati realizirati projekt u dvije do tri sezone. I, doista, potencijal s kojim smo raspolagali Sabljak je znao posložiti na najbolji način i doveo nas do velikog uspjeha uz prepoznatljiv način igre, po zemlji, tehnički dotjeran, zbog čega mu moram skinuti kapu do zemlje. Zahvalan sam mu na tomu, a kad je prije dva mjeseca najavio mogući odlazak, obrazlažući to obiteljskim teškoćama, razumjeli smo ga, isto kao što smo shvatili da, nakon toga, s godinama koje su mu na leđima ne bi mogao još jednom, i u trećem ciklusu, ostvari(va)ti velike pothvate, zaključio je razgovor Gordan Matković.
Predsjednik ŽNK Osijek koji, sa svim svojim suradnicima, a na čelu s mladom i darovitom ekipom, može biti ponosan na sezonu 2006./2007. Koja je označila povratak hrvatskog trona na - Matkovićevu “Mačkamamu”!

Autor: Dragutin KERŽE


Turnir Kupa prvakinja u Gradskom vrtu?
Poslije Ayra (Škotska), Niša (Srbija) i Voronezha (Rusija), nogometašice Osijeka još jednom će nastupiti u kvalifikacijama Kupa europskih prvakinja.
- Poslali smo prijavu u HNS, sa željom da budemo organizatori jednog od izlučnih turnira, kaže Matković. - Kao stadione za odigravanje ponudili smo Gradski vrt i objekt u Vinkovcima, koji zadovoljavaju postavljene standarde. Tako ovjerenu u Savezu uputili smo kandidaturu u UEFA-u, pa čekamo odgovor. Optimist sam i nadam se da ćemo biti domaćini jednog takvog turnira. Štoviše, mislim da možemo postati prvaci te skupine, a onda - što nam Bog da!

Na pomolu značajna pojačanja
Znajući Matkovićevu ambicioznost, ali i odlučnost da ostvari sve planove, nema razloga sumnjati u najavu značajnih pojačanja:
- Kristina Šundov (Njemačka), Nada Kurjak (Ombla, Dubrovnik), Maja Jošćak (Dinamo Maksimir, Zagreb) i Marija Kasapović (Polet Baranja, Karanac) su djevojke koje bi nas trebale pojačati. Držimo da su nam igračice tog profila nužne za ispunjenje naših daljnjih planova. Dovest ćemo i darovitu vratarku, ali još juniorku iz Čađavice. Ostali smo, naime, samo na Marijani Marović koja je odradila golem posao na našim ključnim utakmicama, napose u Maksimiru kad pola sata nismo igrali bajno, pa joj dugujemo dužno poštovanje.

Sezona sa 24 utakmice - bez poraza!
U prvenstvu Prve hrvatske lige '06./'07. nogometašice Osijeka odigrale su 20 utakmica, od kojih su jednu završile neriješeno (s maksimirkama 1:1), a ostale pobijedile, s gol-razlikom od 110:13! Zanimljivo, svih deset susreta na gostovanju su pobijedile. Doda li se, k tomu, četiri utakmice Kupa Hrvatske, “zečice” su odigrale u sezoni 24 utakmice i samo jednu remizirale (140:16), dakako bez gorčine poraza.
Tijekom državnog prvenstva sve utakmice (20) odigrale su Marijana Marović i Vanesa Zlosa, a po 19 “kapica” imaju Iva Kušar, Katarina Kolar (triput pričuva), Josipa Stažić (11), i Amila Omerović (12 puta pričuva). Slijede: Dragica Cepernić, Ivana Leskovac, Violeta Baban i Marija Milas sa 18 nastupa, dakako ni jednom nisu bile pričuve. Od 17 nastupa, mlada Anamarija Kalamiza jednom je bila pričuva. Još su igrale Ana Petrović (18, 2), Katarina Domjanović (15,1), Branka Kozić (9,0) te Danijela Dukarić, Ljiljana Tot, Marina Barukčić, Ružica Lazić i Ines Vrtarić.
Najbolji strijelac šampionske ekipe je i najbolja igračica Iva Kušar, sa 23 egzekucije. Slijede: Kolar i Kalamiza po 19, Omerović 17, Kozić 13, Baban 6, Leskovac 6, Milas 4, Cepernić 2, Vrtarić i Stažić.

jutarnji list

Događaji dana
Župnik Halić: 'Ženski nogomet ugrožava vjerske slobode'
Foto: Petar Žarković

SLATINA - Župnik i dekan Župe sv. Petra u Čađavici Valentin Halić uputio je Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, ali i Ordinarijatu Požeške biskupije Josipu Tadiću u Čađavici, Općini Čađavica i mjesnoj osnovnoj školi pismo pod naslovom “Protest”, u kojem navodi negativan utjecaj ženskog nogometnog kluba u Čađavici na vjerske slobode mještana.

Tvrdi da se utakmice organiziraju nedjeljom u vrijeme mise širom Hrvatske da se curice ne mogu pripremati za krizmu, da su treninzi i utakmice iscrpljujući za djecu i da u tome nema ništa korisno.

Posebno mu je zasmetala utakmica koju su čađavičke nogometašice igrale na Mladi Uskrs s ekipom iz Dubrovnika upravo u vrijeme mise, a predsjednika kluba zbog toga je optužio za nametanje samovolje i nasilja.

- Tražim da se nikada više nedjeljom za vrijeme mise ne upriličuje nikakav program, a najmanje sportski s djecom - kaže župnik.

Predsjednik Udruge škole nogometa 2006. općine Čađavica Josip Tadić i trener Josip Keller ogorčeni su zbog župnikove reakcije jer su upornim radom i vlastitim sredstvima uspjeli okupiti 80-ak djece iz čitave općine i osnovati četiri ekipe dječaka i djevojčica koji postižu zapažene rezultate, a imaju nepodijeljenu podršku roditelja, škole i Općine.

- Do sada se samo jedna utakmica igrala u vrijeme mise, a termine određuje HNS. I mi smo roditelji i sve polaznike naše škole nogometa učimo sportskom, zdravom i kulturnom ponašanju i življenju. Budući da me župnik i osobno prozvao, razmišljam o tužbi za klevetu - kaže razočarani Josip Tadić.

jUTARNJI LIST Magazin

Moja draga centarfor

Piše: Merita Arslani
Foto: Biljana Gaurina

One ne mogu računati na reflektore svjetskih stadiona ni na milijunske transfere namijenjene muškarcima u nogometu. No, strast za nogometom očito ne poznaje ni cijenu ni spol

- Što, ti već ideš kući - pitao me kolega prošlog petka oko 17 h dok sam izlazila iz redakcije.

- Ne. Idem se naći s nogometašicama Dinama, radim reportažu s njima.

- S kiiiiiiim?

- Nogometašicama. Ž-e-n-e  n-o-g-o-m-e-t-a-š-i! Znaš, nogomet. To igraju i žene. A znaš da ima i frajera koji plešu balet?

Da sam bila pametna, naprosto bih rekla da idem kući, ali baš me zanimalo kako će reagirati nasumce odabran muškarac kad mu kažem da idem raditi priču o nogometašicama. Nije me razočarao. Njegov mi je posprdan osmijeh još bio u glavi dok sam s južne strane Maksimira čekala cure iz kluba da krenu na teren. Nemojmo se zavaravati, one ne treniraju na glavnom stadionu.

Te su večeri trenirale na terenu s umjetnom travom. Trebale su zaobići jednu zgradu, pregaziti malo preko blata, spustiti se niz stepenice, same upaliti reflektore, podići golove sa zemlje i namjestiti ih, i obaviti još nekoliko “sitnica” dok ne počnu s treningom. No, one su i time presretne.

Ne tako davno, prije otprilike dvije godine, trenirale su na travnjaku, točnije, u blatu i kaljuži malo dalje od maksimirskog stadiona, a pod svoje ih je okrilje prigrlio “tata-mata” zagrebačkog nogometa - Zdravko Mamić. Osim što danas imaju gdje igrati, “Maminjo” im je osigurao opremu, lopte, tople svlačionice... Pravo carstvo u usporedbi s onim što su imale ili bolje rečeno, nisu imale prije.

Među prvima je iz svlačionice izašla Marija Matuzić. Ime vjerojatno mnogima ne znači mnogo, ali Marija Matuzić je kraljica nogometnih terena, legendarna Maca Maradona. Da, ona još uvijek igra. Ima 46 godina, ali po terenu je ima svuda, kao Luke Modrića. Već 33 godine Maca ganja loptu, s klubom je osvojila skoro 20 prvenstvenih naslova i još mnoge druge trofeje i kupove.

Od nogometa, međutim, nije dobila ništa. Tu i tamo neku sitnu lovu, daleko od onoga što zarađuju dečki iz muške reprezentacije i boljih klubova. Pet godina je nisu pozvali u reprezentaciju kojoj je godinama bila vjerna. Bez najave i bez riječi poručili su joj ”zbogom”, a nisu joj dali ni oproštajnu utakmicu od reprezentacije. Maca radi na Velesajmu, sama održava 18 teniskih terena.

Nogomet joj je sve. Privatno, poslovno, društveno - sve je nogomet. Nekad “zahakla” s klincima ispred zgrade ili s dečkima u Sopotu. U Sopotu, doduše, ne bi smjela, jer je podloga betonska, ali Maca voli haklati svagdje. Samo da je trčati za loptom.

- Moja je priča možda malo drukčija od onih ostalih cura. Meni je nogomet jedino i sve u životu. Budim se u tri ujutro, vježbam, idem na posao, onda na nasip na trčanje, pa trening, onda opet kod kuće malo vježbam. Ne bih mogla živjeti bez nogometa. Uvijek kažem da ću nogomet igrati do pedesete, a trčati još i dulje. Nisam ništa dobila od nogometa, a dala sam sve. Da sam htjela igrati za pravi novac, danas bih imala svoj sportski centar. Ali nisam nikada htjela otići odavde. Dosta se cura izmijenjalo, dolaze i odlaze. One se mijenjaju, a samo ja ostajem. Sada ih je dosta talentiranih u klubu. Mlade su i ako ne odustanu, mogle bi napraviti mnogo. Ali što? Hoće li i te mlade cure dati sve kao ja, a neće dobiti ništa - pita Maca i tvrdi kako je jedina stvar zbog koje bi mogla prestati igrati nogomet neka teža ozljeda.

Igračice iz ŽNK Dinamo Maksimir ipak treniraju svaki dan, igraju u prvenstvu kao da će sutra dobiti milijunske premije i putuju na turnire za koje će jedva izvući dnevnice. Ništa od toga očigledno ne zabrinjava ekipu iz Hrvatskog nogometnog saveza. Ništa njima ne znače njihovi naslovi i trofeji i vjerojatno nikada neće uložiti ništa više od onoga što sada ulažu u ženski nogomet.

Cure igraju za sebe, za svoje zadovoljstvo, najbolje kako znaju, a usput se dobro provode. Njihove utakmice ne dolaze gledati tisuće navijača, one se ne prenose na televiziji, nikada nećete ni u sportskim rubrikama pročitati njihove rezultate, ali one na terenu daju sve od sebe.

- Naše utakmice dođe pogledati stotinjak ljudi. To su ti uglavnom naši roditelji, dečki, prijatelji... Kada je neka jača utakmica, bude ih i malo više. Navikle smo da je to tako i ne očekujemo previše - priča Tihana Nemčić i kaže kako je nogomet počela igrati jer se zaljubila u dečka koji je igrao nogomet.

Dečki. To je vrlo zanimljiv dio priče naših junakinja s Maksimira. Njihovi su sadašnji dečki bez ikakvih problema prihvatili da o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu ne znaju više od djevojaka i da glavnu riječ, kada je nogomet u pitanju, u kući vodi žena. No, našim curama su malo veći problem, zapravo više napast, frajeri kojima još uvijek nije jasno da nogomet nije isključivo muška stvar. Kada nekim dečkima kažu da treniraju nogomet, reakcije su apsurdne i već očekivane.

- Dečki se vrlo često iznenade kada im kažemo da igramo nogomet. Zbilja su u potpunoj nevjerici. E sad, lako je za te iznenađene face, ali kada počnu s pitanjima, to je zbilja već naporno. Postavljaju pitanja poput: Kakvom loptom igrate?, Odakle ispucavate kornere?, Imate li dresove?, Kada ćemo “jedan na jedan”?, Razmjenjujete li dresove?, A što, sve se zajedno tuširate?, Igrate u topićima?... - prepričavaju cure svoju komunikaciju s jačim spolom.

Dakle, dečki ih na početku ne doživljavaju ozbiljno, no nakon početne nevjerice koju obično izražavaju riječima: “Kako to? Žensko, pa igra nogomet!”, i po tko zna koji put probavljanja stereotipnih pitanja koja dečki pokupe iz modernih slapstick komedija, najčešće ipak prihvate činjenicu da su, eto, u svom životu susreli djevojku koja igra nogomet. I koja, gle čuda, izgleda kao svaka druga djevojka.

Naime, ono što svaka barem malo informirana osoba mora znati kada je riječ o nogometašicama, jest da to nisu robusne ragbijašice ni djevojke divovskih proporcija, što je najrašireniji kliše o nogometašicama. Ono što na prvi pogled ekipu zaista iznenađuje jest činjenica da je većina djevojaka vrlo mladih, a neke i studiraju. Uistinu ima nešto jako ekstravagantno u tome da nogomet u samo nekoliko poteza može postati nešto poprilično ženstveno.

- Nogomet nije muški sport! To su potpune gluposti. Igramo isto kao i dečki. Jedino što oni ne mogu podnijeti da smo bolje od njih - kaže Katarina Janc, studentica ekonomije koja već osam godina trenira nogomet.
 

Ustvari, na pitanje je li nogomet muški sport, djevojke su uglas počele vikati kako im je puna kapa toga da se nogomet svojata kao muška stvar. Naše cure kažu da su one i mnogo bolje u nogometu od frajera, što zaista zvuči istinito nakon što odgledate njihov trening i utakmicu.

Ali, kao što su rekle, dečki teško podnose da su bolje od njih, pa se nerijetko susreću s komentarima poput: “Ma, pustili smo im, bilo nam ih je žao.” I tu je ta glavna razlika između nogometašica i nogometaša. Način na koji one i oni shvaćaju nogomet bitno se razlikuje. Muškarcima je sve nogomet.

Kada počnu igrati pa odu u veći klub i karijera im se razvija u smjeru da jednog dana postanu nogometne zvijezde, onda i ne traže ništa više od toga da samo igraju nogomet. I naravno, zabijaju golove. Više golova, veća cijena na tržištu. A žene? - Nije najljepša stvar u nogometu zabiti gol.

To je možda najvažnije, ali ne može svakom igraču to biti jedini cilj. Najljepše u nogometu je to da se nogomet igra, da je cijela ekipa složna i igra lijep nogomet, a s takvom igrom dolaze i golovi - kaže Melisa Malkoč.

One su snažnije, pametnije, ambicioznije. Pokušavaju raditi i nešto drugo osim igrati nogomet. Snažnije su jer nema mnogo muškaraca koji bi godinama uspjeli izdržati uvjete treniranja kakve su izdržale one, a da još uz nogomet rade i druge stvari.

- Većina nas studira i željele bismo i raditi i igrati nogomet. Kada bi se u ženskom nogometu zarađivalo barem približno kao u muškom, ma čak ne ni približno, nego samo malo bolje nego danas, mislim da nijedna od nas ne bi razmišljala o traženju posla i usputnom treniranju. Sve bismo istog trenutka izabrale nogomet, ali moramo od nečega živjeti - ispričala je Antonija Lekić.

Tako su najviše usredotočene na dvije stvari: studiranje i nogomet. Danju su na fakultetima, a nakon toga treniraju na Maksimiru. Kada imaju vremena, vježbaju i tijekom dana, a ako im to ne uspije, onda samo na terenu. Izlasci, kupovina...

- Dio nas izlazi van navečer, ali neke ne izlaze. Međutim, dan prije utakmice sve ostajemo kod kuće. To je stvar samodiscipline. Ne možemo umorne i mamurne trčati po terenu. Inače izlazimo gdje i ljudi naših godina. Ipak najčešće izlazimo sa svojim društvom, a rijetko izlazimo zajedno kao škvadra, iako smo jako dobra ekipa - kaže Tihana Nemčić.

Kopačka tako navečer ustupa mjesto štikli. Nadamo se da na djevojke nećemo navući bijes trenera kada pročita da cure ponekad i pretjeraju, baš kao i njihovi muški kolege i ostalo društvo. Zanimljivo je da ove cure, kada su u pitanju zajednički izlasci, ne provode toliko vremena zajedno, nego se uglavnom druže sa svojom ekipom, koja nema veze s nogometom.

Zajedno izlaze samo na veće proslave. Naime, “plave maksimirske djevojke” ne proslavljaju svoje pobjede bogatom trpezom, hektolitrima pića i poznatim uzvanicima, kako se inače znaju isprsiti u Dinamu kada dečki upišu novu pobjedu. Zajedno slave samo neku veću pobjedu, i to roštiljadom. Dečki iz kluba nikada ne dolaze na njihove proslave, isto kao što nikada ne dolaze ni na njihove utakmice.

Ustvari, jednom ih je na trening došao pogledati Etto, onako se malo naslonio na ogradu, odgledao nekoliko minuta i otišao. Ostali uglavnom prođu pokraj travnjaka, eventualno u prolazu bace pogled na teren i nastave dalje. Ipak su to dečki iz “maksimirske šume”.

Pošaljite e-mail na zenskinogomet@yahoo.com s pitanjima ili komentarima o ovoj stranici.
Promijenjeno: 01-06-2007